Kako je nizozemski preduzetnik Jan de Jong doveo do promjene „Zakona o strancima“ u Hrvatskoj

Jan de Jong preduzetnik iz Nizozemske, koji već skoro 14 godina živi u Hrvatskoj je prije par mjeseci, na Linkedin-u,  pokrenuo inicijativu o uvođenju boravišne i radne vize za “digitalne nomade” u Hrvatskoj, po uzoru na Estoniju koja ih je nedavno uvela. Otvorenim pismom obratio se premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću pokrenuvši inicijativu da se promjeni „Zakona o strancima“  i uvede „Viza za digitalne nomade“, koja bi omogućila strancima, tzv. „digitalnim nomadima“, da do 12 mjeseci žive i rade u u Hrvatskoj. Ta inicijativa je prihvaćena i tako je Hrvatska postala među prvim zemljama u svijetu  koja je regulisala tu oblast i  uvela takvu mogućnost.[1]

De Jong kaže da je ta ideja nastala kada je započeo lockdown u cijelom svijetu te kada je bio pozvan na panel diskusiju u sklopu virtualne konferencije „Turism 5.0“.  „Prilikom konferencije pitali su me što se može učiniti kako bi Hrvatska postala cjelogodišnja turistička destinacija, a ja sam odgovorio – digitalni nomadski turizam. Zbog lockdowna uzrokovanog koronavirusom mnoge kompanije i zaposlenici širom svijeta iskusili su što znači u potpunosti raditi na daljinu. Ako možete raditi na daljinu iz vlastitog doma, zašto ne biste radili na daljinu iz Hrvatske? Mnogi Hrvati su tokom prošlog desetljeća napustili Hrvatsku iz ekonomskih razloga, ali ko ne bi želio živjeti u Hrvatskoj i pritom zarađivati dobru njemačku, švicarsku ili američku platu?“, kaže de Jong.

Hrvatska ima dosta komparativnih prednosti: članica je EU-a, pruža dobar životni stil, ima dobru internetsku povezanost, ima dobru hranu i klimu, dobru povezanost s ostatkom Europe te, za evropske standard, nudi finansijski pristupačan život. Također, ima i veliki problem iseljavanja što zbog ekonomskog, što zbog političkog stanja. Prihod i budžet države u ogromnoj mjeri zavise od turizma koje nije cjelogodišnji, i koje dosta zavisi od takvih stvari kao što su vremenske prilike i druge nepredvidive stvari. Takva vrsta sezonskog turizma čini preko 20 % BDP Hrvatske direktno , a još se indirektno  dosta prihoda i poslova naslanja na turizam. Koliko to meže biti pogubno i problematično za ekonomiju jedne zemlje pokazala je pandemija korona virusa. 

Jan de Jong

De Jong upravo ističe svoju ideju kao jedan od argumenata i rješenje za više problema sa kojim se suočava Hrvatska.  Kako kaže: „Glavna prednost za Hrvatsku bi bio cjelogodišnji turizam te dolazak visoko-plaćenih radnika koji ne bi zauzimali lokalna radna mjesta, a svoje plate bi trošili u Hrvatskoj. Na Baliju koji ima sličan broj stanovnika kao i Hrvatska, trenutno se nalazi 50.000 digitalnih nomada. Kada bi u Hrvatskoj mogli ostvariti te brojke, pretpostavljajući da bi svaki nomad trošio oko 1300 eura mjesečno za život odnosno najam stana, automobil, hranu, odlazak kod zubara i slično, mogli bi doći do brojke od 66,5 miliona eura koji bi se slijevali mjesečno u budžet. Digitalni nomadi bili bi također i marketinški značajni jer bi svoja iskustva, video poruke i fotografije dijelili sa svojim porodicama, prijateljima ali i na društvenim mrežama što bi bila besplatna promocija.”

U neobičajeno kratkom roku, i za mnogo organiziranije i poslovnije zemlje nego što je to Hrvatska, posebno kad se radi o ovdašnjim političarima, hrvatski premijer je pokazao interesovanje za ovu inicijativu. Na prijedlog premijera Plenkovića obavljene su zvanične konsultacija u vladi Hrvatske, koja je jednoglasno podržala prijedlog. Narednih sedmica predložiće se u parlamentu izmjena “Zakona o strancima”.  Znači, u roku od 2 mjeseca nakon  otvorenog pisma de Jonga i inicijative  na LinkedInu – Hrvatska je  uspjela izglasati  pravni okvir koji će omogućiti Hrvatskoj da poželi dobrodošlicu digitalnim nomadima.

Šta sa Bosnom i Hercegovinom?

Iako nije članica EU, Bosna i Hercegovina ima skoro iste prednosti. Možda nije sve do kraja tako uređeno, ali se to vrlo brzo može urediti i dići na veći nivo. Samim ovakvim jednim zakonom, to bi upravo ubrzalo uređenje određenih oblasti ali i infrastrukture, sve da bi se dodatno privukli ljudi koji bi živjeli tu. Znači, mnoge iste komparativne prednosti  koje im može ponuditi  Hrvatska ima i Bosna i Hercegovina, ali po konkurentnijim cijenama.

Korist za Bosnu i Hercegovinu bi bila višestruka. Kako ističe ekonomski analitičar Faruk Hadžić, “Razvoj ekonomije zasnovan na sektorima baziranih na znanjima, u mnogome može ubrzati ekonomski rast jedne države. Jedna od mogućnosti upravo je privlačenje osoba koje nisu vezane za jedno geografske područje sa svojim poslovnim aktivnosti. Osoba koja dobija novac iz inostranstva, taj novac će trošiti u zemlji u kojoj živi u tom trenutku i stvarajući tako višestruku ekonomsku korist. Nije bitno gdje ste novac zaradili, već je bitno gdje ste ga potrošili. Na svaku potrošnju, država ubire poreze na potrošnju, poput PDV-a i akciza. Da bi se pozitivni efekti maksimizirali, potrebno je imati inovativan i progresivni pristup u reformi poreske politike, na način da se eliminišu sve one barijere koje mogu ograničiti dolazak takvih osoba. Najbitnije je da se razumije da nije bitno naplatiti eventualni porez na dohodak, koliko je bitno dovesti osobu da živi i troši svoju zaradu.“

Faruk Hadžić

Kad smo razmotrili mogućnosti, jedno od osnovnih pitanja je „Da li su bosanski političari spremni da se ugledaju na susjedstvo?“ Susjedstvo, koje inače kao i mi vrlo često kaska u svemu, i koje uglavnom  nije nešto na šta bi se trebali ugledati je pokazalo da njihovi pojedini političari mogu bolje i drugačije. Domaći politički donosioci odluka moraju da kroz donošenje konkretnih zakona kada je ekonomija u pitanju pokrenu taj proces u Bosni i Hercegovini. Ako se to ne desi  posljedice ćemo osjetiti vrlo brzo. Razlog tome, „uskoro“ su tektonske promjene u svijetu koje se već dešavaju,  a koje je samo inicirala i ubrzala globalna pandemija COVID-a. Htjeli ili ne, taj talas će nas stići i, ili ćemo plivati i prilagoditi se, ili se nastaviti daviti. Veliki dio društva pa tako i političkih donosioca odluka možda još nije svjestan tog talasa, ali sigurno postoje i ovdje one političke snage i političari koji već odavno promišljaju o tome, i svjesni su da dešavanja danas  i ove promjene nisu „business as usual“. Zahvatile su i odnose se na cijeli svijet i dovest će do drastičnih  promjena u izgledu i načinu poslovanja  i funkcioniranju ekonomija ubuduće.

U prvi plan je izbila  digitalnu revoluciju i promjena načina rada,  iako se to već duže od deceniju polako iza kulisa dešavalo u svijetu, ali ovo je bio okidač koji je sve to drastično ubrzao. I promijenio bukvalno preko noći. Razmjere tih promjena vidjeti  će se  u vrlo bliskoj budućnosti, a obrisi se već naziru. Bosna i Hercegovina će se ili prilagoditi ili nastaviti dalje da zaostaje i tone. Za promjene i slične inicijative nisu odgovorni  samo politički donosioci odluka, u njih se treba uključiti i društvo u cijelini, od građana i privrednika,  do akademske zajednice.  Ovo nije pitanje samo ekonomskog nego i svakog drugog opstanka i razvoja društva, kao i njegov konačan ulazak u 21. vijek.

Bosna i Hercegovina, kao i zemlje okruženja,  je trenutno  u stanju ekonomske stagnacije i biološkog nestanka. Jedna ovakva inicijativa i promjena zakona kao u Hrvatskoj mogla bi doprinijeti da se taj trend preokrene jer razvojem ekonomije može se doći do obrnutog procesa migracija, gdje bi se i oni koji su otišli vani, vratili nazad u državu. Da to nije nemoguće, primjer je Irska, koja je nakon više vjekova odliva stanovništva i ekonomskog tavorenja, 90-ih krenula u odlučne reforme, povezane i sa prvim valom digitalizacije i došla do toga da je, od jedne male ostrvske siromašne zemlje migranta, postala jedna od najstabilnijih i bogatijih zemalja EU sa visokim stepenom razvoja društva i ekonomije, u koju su se čak i iz SAD-a počeli vraćati potomci nekadašnjih migranata. Bosna i Hercegovina ima sve predsipozicije da uradi isto, kao i puno više prednosti, ljepote, bogatstva i sunca nego Irska.  Sada je sve do nas.


[1] https://www.schengenvisainfo.com/news/pm-plenkovic-croatia-will-soon-introduce-digital-nomad-visas/

Nedim Muhedinovic

Freelance Journalist